Znači ovo je dio teksta šta sam ga počeo pisaiza selftitled 4 ili 5, na znam koji je bio sljedeći po redu, možda i bude čak ali treba mi malo da blog osvježim, ne?
A za sve koji nisu znali 22.04. je od sada dan sjećanja na blokadu, da, upravo tako dan sjećanja na početak blokade, barem u Rijeci, ne znam da li su se drugi gradovi pridružili toj hvalevrijednoj akciji. Zamisli kako super, sjede studenti u krugu, neka kao cugalica, našla se i gitara u djiru, miriše topla proljetna večer. Da, to je večer za romantiku i revoluciju. U takvim trenucima uvijek se rasprede priča, sjećaš li se ti onoga travnja kad smo bili mladi naivni aktivisti, ukrali smo sve krede profesorima, i cijeli obrazovni sustav je krahirao, sam ministar obrazovanja je morao sumnjivim kanalima preko izdajničkih studenata ekomije dilati kredu da bi profesori mogli i dalje predavati, ahhhh. Vidi ga pa tu je I.N. još se dan danas vide ožiljci preko cijele jagodice malog prsta lijeve ruke, dok je junačkom gestom htio zaklamati ni manje ni više nego četrdeset A4 papira, a vidi došla je i I.K. se sjećaš majstore, kako je ona pljeskala na plenumima, stari moj, to je bilo više od pljeskanja, bila je uzor svima, nada da će mlađi studenti uspijeti prihvatiti našu radikalizaciju, jer se uz buran pljesak izglasalo da se profesorima uzmu i markeri, naravno, ako dekan da ključeve od skladišta. Jebemti tog dekana, totalno je antirevolucionaran element, ne znam uopće kako smo prelazili preko toga, možda smo trebali razb.....( buka u okolioni) nešto.......a vidi je J.K. sa novim majicama na dan B, daj meni jednu, uuu, šta sam ono pričao, ma nije bitno. E moj D.M. :) Znači od početka te blokade nisam imao baš neki pozitivan stav prema svemu tome, ali to sam uglavnom pribrajao svojem urođenom hejtu prema svim takvim masovnim sranjima, kada ljudi za koje znaš da su pacijenti i djubrad, odjednom imaju ne znam kakvu potrebu za pravdom ili šta ja znam čime, a sve je samo dizanje ega koje može svatko pročitat iz aviona. Zato bih htio zahvaliti tko god da se dosjetio tog dana sjećanja, jer mi je potvrdio/la/ti/mi/vi/ da samo po 100000 put bio u pravu sa hejtanjem, sve je to jadno, zakurac, ispričavam se šta omalovažavam tuđi trud, to nije poanta, pusa svim mojim prijateljima i prijateljicama sa FFRI, bar ih ima ko blata, ali jadno je da na faksu koji se bavi promišljanjem društva i te spike( je li tako?) i kritičkim razmišljanjima, kritika ne postoji, jebiga. To je samo dokaz kakvi su studenti ekipa, jer na drugim fakultetima je situacija vjerovatno još gora, i sve treba ubiti i zapalit, ali šta bi ja onda jadan sam na predavanjima, ne bi imao sa kime čakulat, tako da ste se svi izvukli za ovaj put. Moje mišljenje čak nije ni da te blokade nije trebalo biti, niti da se time nistu postigle neke stvari, valjda su se ljudi naučili komunicirati u većim skupniama i dogovoriti nešto na kul načine da se svih čuje, ali našo sam se izrevoltiran od tolike ufuranosti i mlaćenja prazne slame. Pusa svima
Nema komentara:
Objavi komentar